Tatjana Gromača – Knjiga.hr

Osvajanje čitalačkog prostora

Tue, 16 Sep 2025 18:10:09 +0000

U knjizi eseja i osvrta Osvajanje čitalačkog prostora svestrana književnica Tatjana Gromača piše o piscima kao što su Esterházy, Kristof, Döblin, Gide, Malraux, Platonov, Broch, Babelj, Calvino, Joyce, Genet, Conrad, Yourcenar, Kiš, Handke, Musil, Walser, Aleksijevič, Beckett, V. Woolf, Nabokov, Gombrowicz, Faulkner, Mishima… Piše o piscima moderne i našim suvremenicima, o danas vrlo čitanim knjigama, ali i o onima koji su zanemareni, gotovo zaboravljeni (poput A. Gidea), a bilo bi dobro ponovo ih pročitati. Baš kao i Camusove knjige, koje u sebi imaju i polemički naboj, pa kada je njegova Kuga u pitanju, ona svaki put biva nanovo aktualizirana (tako je u doba pandemije korone bila jedna od najčešće spominjanih knjiga). Kada dobar pisac čita druge pisce u tome bude posebne brige, i posebno lijepog razumijevanja drugih pisaca. Tatjana Gromača svojim pisanjem čuva vrijednosti. Ona zna da umjetnost obavezuje, zahtijeva našu pažnju i misaonu odgovornost u prosuđivanju umjetničkog djela. Takvo je njeno čitanje. – Iz predgovora Predraga Fincija Roman je isprepleten s nekoliko tonova i momenata – od krajnje okrutnih opisa bolesti i umiranja, preko vedrog i sarkastičnog tona pripovjedača, do filozofskih promišljanja i opisa predivnih mediteranskih krajolika kao fascinantne pozadine zbivanja, koji ne jenjavaju u svojoj ljepoti bez obzira na tragične zemaljske događaje… Jer, kako zaključuje glavni junak romana, dr. Rieux, „Čovjek se mora boriti za žrtve i njihova prava. No, ako prestane voljeti sve drugo, kakva korist od njegove borbe?“ Jedno od temeljnih pitanja koje Camus postavlja u „Kugi“ jest pitanje granica ljudskosti. Ima li ljudskost granice, i smije li ih, treba li ih imati? Ukoliko treba – zbog čega? Tko su oni koji svojom šutnjom i pasivnosti, i u cilju osobnih interesa i komoditeta, postavljaju granice ljudskosti – vrlo se često, kako se neizravno iščitava iz rukopisa ovoga romana, ispostavlja da su to oni isti koji se javno legitimiraju kao ljudi koji djeluju u njeno ime. Tatjana Gromača (Sisak, 1971.) piše poeziju, prozu, eseje, književne oglede, putopise, kolumne. Do sada je objavila: Nešto nije u redu?, pjesme, 2000., Crnac, kratak roman, 2004., Bijele vrane, reportažni zapisi, 2005., Božanska dječica, roman, 2012., Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti, prozni zapisi, 2014., Bolest svijeta, roman, 2016., Carstvo nemoći, roman, 2017., Mrtav rukavac rijeke Save, prozni zapisi, 2018., Početnica za luđake, roman, 2021., Berlin, Pula, Varšava, putopisne proze, 2022. Ivan Bezdomnik i njegove pjesme, pjesme, 2023., Gospođa O., roman, 2023. Knjige su joj prevedene na mnoge europske jezike, roman Božanska dječica nagrađen je godišnjom nagradom za književno stvaralaštvo Vladimir Nazor, kao i nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Njemačko izdanje ovog romana (prijevod Will Firth, Stroux Edition, München) dobilo je nagradu Slobodne države Bavarske, 2022. godine. Knjiga pjesama Ivan Bezdomnik i njegove pjesme 2024. godine dobila je nagradu hrvatskoga P.E.N.-a Tonko Marojević za najbolju knjigu poezije objavljenu u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku. Prema njenom kratkom romanu Crnac u HNK Ivan pl. Zajc Rijeka uprizorena je 2009. godine istoimena kazališna predstava. Tatjana Gromača redovna je suradnica Trećeg programa hrvatskog radija, portala o knjigama Moderna vremena, kao i portala www.autograf.hr i www.prometej.ba. Živi u Istri.

Božanska dječica

Fri, 12 Sep 2025 18:20:11 +0000

Nagrada Vladimir Nazor za književnost za 2012. godinu Nagrada Jutarnjeg lista za 2012. godinu Tatjana Gromača po mnogočemu je iznimna pojava na našoj književnoj sceni – beskompromisna, izvan svih trendova, ona stvara nove književne krajolike. I u najnovijoj knjizi Božanska dječica Gromača je odlučna, osobno otvorena, bez podilaženja ikome. Pred čitateljem se rastvara psihička bolest i suočavanje s njom na svim razinama, od vanjskih do intimnih. Tatjana Gromača stilska je perfekcionistica čije rečenice uvijek precizno pogađaju srž problema. Roman Božanska dječica zahtijeva pozornog čitatelja, spremnoga suočiti se s vlastitim traumama. Katarzični i moćni, ovi prozni fragmenti tvore jedinstvenu romanesknu cjelinu u kojoj se kroz sudbinu jedne žene prelamaju i rastvaraju sve najskrivenije traume društva nesklonog prihvaćanju drugačijega. Proza Tatjane Gromače ima svojstva praiskonskih elemenata, ona je lišena svakog uljepšavanja, bilo kakvih suvišnih dodataka, ogoljena je do najnužnijega, zbog čega čitajući je osjećamo snagu kakvu imaju grčke tragedije. Tatjana Gromača najeminentnija je spisateljica nove hrvatske proze, zato što je nepotkupljiva, oštra i tako gorka. Gromača se ističe po svojoj dragocenoj grubosti, skoro da nema ni jedne druge pojave te vrste u nas, koja je lišena svake i najmanje sladunjavosti, i skoro obaveznog mladalačkog trijumfalizma. Nema ona zbog čega da bude srećna, živeći u poznatim prilikama i teškim opštim okolnostima, ali može da bude ponosna zato što to zna. Njena najnovija proza jedno je majušno remek-delo. Bora Ćosić

Ivan Bezdomnik i njegove pjesme

Tue, 16 Jan 2024 18:53:19 +0000

Tatjana Gromača pojavila se na hrvatskoj književnoj sceni na prijelazu tisućljeća pjesničkim prvijencem Nešto nije u redu? i otvorila put novoj generaciji stvarnosnih pjesnikinja i pjesnika čiji snažan utjecaj u hrvatskoj i književnosti regije baštinimo i danas. U međuvremenu, poeziju je nenametljvo upustila u ‘međuredovlje’ proznih vrsta i novinarskih reportaža, ukoričila devet knjiga, dobila nekoliko važnih književnih nagrada te objavila američko izdanje romana Božanska dječica. I sada, dvadeset i tri godine kasnije, kako to i jest slučaj kod velikih, a nenametljivih pjesnika, Gromača se vraća poetskom pismu (od kojeg zapravo nikad nije ni otišla) bez pompe, skromno, a moćno i prepoznatljvo, svakodnevnim jezikom i izravno, zbirkom Ivan Bezdomnik i njegove pjesme podsjeća nas da je zapravo sve u redu, a ako i ‘pjesnici bezdomnici’ srču sada svoju juhu od kamena, praznu od neimaštine, gorku od poniženja, / U svemu ovome mora biti nešto dobro / Osjećam kao da smo tek stigli na Zemlju / Uz pomoć krhkih, nepostojanih niti što ih kroz tebe tka / Ovaj jezik tajnoga bratstva, poezija.

Crnac

Tue, 18 Apr 2023 15:29:41 +0000

Roman Crnac počinje rečenicom “Kuća u kojoj smo živjeli bila je drvena.” Drvene kuće rezervirane su za bajke i priče za djecu. Autorica doista piše o djetinjstvu, djetinjstvu koje bi moglo biti i njezino, no pripovjedačica nema ime, kao ni selo u kojem živi, kao ni grad u koji odlazi na studij. Roman je sastavljen od kratkih fragmenata koji se ponekad čitaju kao kratke priče, ponekad kao bljeskovi sjećanja, a ponekad kao pjesme u prozi. U djetinjstvu pripovjedačice nema elemenata bajke, upravo suprotno. U pregrađu provincijskog grada poznatog po teškoj industriji, dijete odrasta okruženo siromaštvom, provincijalizmom i suptilnim terorom ljudi koji žive prazne živote. Ni odlazak na studij u veliki grad ne mijenja ništa. Ulice su veće, nešto bolje osvjetljene, no ljudi “praznih pogleda” prate je i dalje. Gromača piše o istom onom istočnoevropskom siromaštvu koje je opisala Slavenka Drakulić, istom onom odnosu prema ženama o kojem je pisala Dubravka Ugrešić, no njezini prozni fragmenti bliži su romanu Bašta, pepeo Danila Kiša, Šali Milana Kundere, Velikoj bilježnici Agote Kristof i poeziji Szymborske. Tatjana kao i svi dobri pjesnici, zna reći puno s malo riječi.

Početnica za luđake

baja — Tue, 25 Jan 2022 19:16:40 +0000

Pisanjem se ne oslobađa tek ona skrivena moć ogoljavanja ljudske duše, već se otvara prostor mišljenja kao traumatski okvir svijesti o nepoznatom i nestalom čovjeku. Vrijeme u kojem književnost još uvijek traje kao svjedočanstvo egzistencijalnog nemira upravo je gotovo istovjetno s paradoksom nestajanja smisla pojedinca u narcističkome društvu spektakla. Tatjana Gromača u fragmentima ove knjige refleksivne i eksperimentalne proze uspostavlja gustu mrežu usporednih značenja iz formi ispovijedi i imaginarnih dijaloga subjekta s drugom stranom vlastite suvišnosti. Kada jezik postaje jedinim spasonosnim bijegom iz svijeta kao arhipelaga konstruktivnog ludila, sam život poprima auru svečane propasti. – Žarko Paić

Bolest svijeta

baja — Wed, 15 Jan 2020 04:15:37 +0000

Nešto nije u redu?

Mon, 28 Oct 2019 19:42:21 +0000

Nešto nije u redu?

Mon, 28 Oct 2019 13:27:20 +0000

Bijele vrane: priče iz Istre

Wed, 09 Oct 2019 17:36:14 +0000

Carstvo nemoći

Thu, 20 Jun 2019 22:08:36 +0000

Pokuša li netko u današnje doba zadržati djetinju naivnost i čistoću pogleda, onu zaboravljenu nevinost srca i plemenitu patetičnost, pokuša li njegovati onaj zenbudistički početnički um i dopustiti sebi ranjivost, riskira da ga se ismije i prozove pseudoromantičnom blunom, ako ne i nečim gorim. U svom romanu Carstvo nemoći Tatjana Gromača, izbjegavajući larpurlartističko lamentiranje, preuzima taj rizik i dosljedno uspijeva iznalaziti smjelosti za beskompromisno introspektivno poniranje u dubine vlastite duše, smjelosti za to da dotakne neuralgične točke društva u kojem živi, ali i da ukaže na umjetnost kao pribježište u svijetu u kojem je dobrota iznimka, a razočaranje konstanta.