Predrag Lucić – Knjiga.hr

Južno dvorište 2

Sat, 08 Mar 2025 13:46:49 +0000

nastavak iz Predgovora Damira Šodana: Ali da se ipak još malo vratimo poeziji – zanimljivo je da Predragova rana, pa i kasnija poetika, nije nimalo robovala trendovima i brendovima koji su vladali u hrvatskoj poeziji 70-ih i 80-ih, jer u njega nema semantkonkretističkih cerebralnih preslagivanja, nema sklonosti postavangardnom jezičnom eksperimentiranju kao kod skupina okupljenih oko važnih časopisa kao što su Pitanja ili Off, nema ništa od kvorumaških intermedijalnih i intertekstualnih prisvajanja, kao ni utjecanja Maroevićevoj ili Mrkonjićevoj sonetnoj struci (iako je bio jedan od najboljih versifikatora koje smo ikada imali!), a nema ni nekoć prominentnih u stihu reflektiranih filozofskih dilema o centriranju lirskog subjekta. Ukratko, poezija za Predraga nije bila poststrukturalistička tekstualna praksa, već prije neoromantičarski govor srca, ali ne na krajnje sentimentalistički način kao što je to, primjerice, slučaj kod Pabla Nerude ili Vicentea Aleixandrea, nego radije unutar čvrstog egzistencijalizmom infuziranog američkog poetičkog rastera koji seže od Bukowskog do Kerouaca, pri čemu ne treba zaboraviti ni Morrisonove šamanske jezične vizualizacije, a sve to uz razumnu dozu mediteranskog senzualizma i bipolarne melankolije na tragu jednog F. G. Lorce ili Luisa Cernude. Uopće, umjetnost sama po sebi za Predraga nije bila – da se slikovito izrazim – ukrasni broš na dolčeviti društvenih antagonizama, nije bila plesna točka na Piru malograđana, nego kreativna refleksija autentično proživljenog života. Ako je vaš život lijepo gorio, poezija je tek pepeo, kazao je Leonard Cohen – isti onaj pepeo od kojega je naš mladi bard u patikama – opsjednut silnom željom da svijetu što prije saspe u lice sve što ga pripada – toliko zazirao da ga je jednom čak okrstio izdajom vatre. Naposljetku, ne treba zaboraviti ni Predragovu kontinuiranu opsjednutost stihovnom formom unutar koje je paradoksalno često osjećao i nalazio veliku slobodu. Jedna od posljednjih stvari koju mi je na samom kraju uz čašu crnog vina i pjat biži ponešto rezignirano rekao bila je: Vlaju, više nitko ne radi u metru! Jest, nema više metra ni metronoma, a nema više ni Fendera kako s pravom zaključuje naš bard (sve otkako se oni pristupačniji izrađuju u Meksiku!); uglavnom, bilo kako bilo, ne mogu se nikako otrgnuti osjećaju da mnogi među nama kao da su tek Predragovim odlaskom jednom zauvijek spoznali da obitavaju u rastočenom, virtualiziranom i entropičnom svijetu bez valjanog aršina i uporišta, u svijetu u kojem riječima velikog W. B. Yeatsa središte više ne drži, a sokol ne čuje sokolara. * * * Dešavale su se pijanke / i pjesnici / i jutrenja / Dešavao se stalni bol / i jedna puka infuzija / Desio se poneki song / sumanute braće što putuju / Nadam se da se neće desiti / da ovo prodaju kao poeziju, napisao je gotovo proročanski Predrag u svom pjesničkom dnevniku početkom sada već davne 1989. Žalim slučaj, ali, eto, upravo se to dešava, prijatelju, odgovaram mu entuzijastično trideset i više godina kasnije, jer i poslovično neumoljivi zub vremena uspio je od jada nagristi sâm sebe pred razigranom žestinom tvojih stihova. Možda je zaista pravi trenutak da se svi skupa još jednom podsjetimo na to u kojoj smo mjeri u Predragu Luciću još od malih nogu imali velikog pjesnika.

Južno dvorište 1

Sat, 08 Mar 2025 13:46:44 +0000

Iz Predgovora Damira Šodana: Predrag Lucić (1964.-2018.), pjesnik, satiričar, dramatičar, novinar, urednik i kazališni redatelj, u javnosti je nadaleko poznat ponajprije kao jedan od osnivača i urednika legendarnog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, koji je u gotovo dva desetljeća postojanja svojim smjelim kritičkim pristupom društvenoj zbilji, kao i urnebesnim humorom, dubinski promijenio naše poimanje prostora građanskih sloboda. Predraga stoga kao vrsnog novinara i satiričara ne treba nikome posebno predstavljati, ali kad je riječ o Luciću kao ozbiljnom pjesniku, bez obzira na odličan prijem njegovih dviju zbirki, Ljubavnici iz Verone (2007.) i Mjesec iznad Splita (2012.), možda će tek nakon ovih dvaju svezaka Južnog dvorišta valjati započeti primjeren razgovor. Jer pred sobom ipak imamo testamentarno izdanje kojim se književnoj publici prvi put na uvid podastire manje- više cjelokupni Predragov pjesnički opus, uključujući i onaj najraniji koji je stjecajem okolnosti godinama ležao rasut u njegovim bilježnicama i poetskim dnevnicima, koje je uz veća ili manja odstupanja vodio tijekom cijelog svog, nažalost, nedovoljno dugog života. Iako je odmalena bio zvijezda splitskih osnovnoškolskih književnih sekcija, Predrag je poeziju počeo DUGOKOSI BARD U PATIKAMA ILI KRIŽNI BEAT JUŽNOG DVORIŠTA Damir Šodan konzistentnije pisati u osvit 80-ih prošloga stoljeća, još u tinejdžerskoj dobi, uglavnom pod utjecajem francuskih simbolista, Baudelairea, Rimbauda i Verlainea, kao i domaćih klasika – sve od realista S. S. Kranjčevića i modernista poput J. Polića Kamova i Tina Ujevića pa dijelom i do krugovaša poput Slavka Mihalića, Antuna Šoljana, Ivana Slamniga te naposljetku u svakom pogledu fenomenalnog Danijela Dragojevića, koji još odolijeva klasifikacijama. No, prijelomni trenutak u Lucićevoj pjesničkoj evoluciji svakako je otkriće američkih bitnika, književnika poput Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Garyja Snydera, Gregoryja Corsoa ili Michaela McClurea, koji su tada počinjali biti dostupni i kod nas, prvenstveno zahvaljujući prijevodima našeg neumornog prijatelja Voje Šindolića. I, naravno, na Predraga je vrlo snažan dojam ostavio bard s dna kace američkog egzistencijalizma, nenadmašni književni udarnik Charles Bukowski.

Cervantesov trg

baja — Mon, 02 Mar 2020 02:45:27 +0000

Bezgaća povijesne zbiljnosti 1-2

Tue, 18 Jun 2019 04:41:32 +0000

Ljubavnici iz Verone

Sat, 15 Jun 2019 20:44:51 +0000

Sun Tzu na prozorčiću

Sun, 09 Jun 2019 00:53:42 +0000

Čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih školaPredrag Lucic, splitski novinar, književnik i urednik najpoznatiji je po satiricno- -parodijskoj poeziji koja je bila zaštitni znak Ferala, a nakon Ferala i dalje ostaje zaštitni znak zdravog razuma. Vecina tih feralovskih izdanja, pa još ponešto pride, sakupljena je u Lucicevoj novoj knjizi: jogunastoj citanci Sun Tzu na prozorcicu koja se humorom i bistrom misli opire zaglupljivanju i retrogradiranju vjerskog uznesenja i kapitalistickog proširenja, odnosno blaženom neznanju i stanju sretno prevarenih.Lucic je isprdio (da se poslužimo dalmatinštinom) citav niz politickih i crkvenih obmanjivanja kojima je iskljuciva svrha osujecivanje zbiljskog razumijevanja stvari, i utoliko njegove pjesme (i pripadajuca im pitanja za interpretaciju, koja je takoder autor osmislio) postaju relevantna grada za udžbenike logike, ne samo citanke. (Nives Franic)Za ovu Lucicevu knjigu bolja vremena još nece doci. Bolja vremena nece doci ne samo zato što je moderno doba, svodeci parodiju na semioticki i pragmaticki sklop komike i smijeha, te esteticki devalvirajuci jedno i drugo, proizvelo negativan sud o njoj i zatamnilo njezinu metaliterarnu i kriticku funkciju, te je svrstalo u književnu drugu ligu, vec, prije svega, zato što je Lucic bio na drugoj strani dok su elitni intelektualci i obican svijet svaki zlocin i svaku bruku vlastite strane pravdali stvaranjem države.Za Lucica, po znanom modelu priznavanja zasluga, nema olakotnih okolnosti ni sada kad se slika o lažima, o konformizmu i pokvarenosti elitne inteligencije mora naknadno popravljati najrazlicitijim premošcenjima i precicama smišljenim da posluže za upristojavanje životne svakodnevice. Lucic nije gurnuo glavu u pijesak kad masa intelektualaca jeste. On je parodirao i nastavlja da parodira tekstove, izjave i živih ljudi, onih koje vidi na televiziji i srece na ulici, okrecuci tako latinsku rijec De mortuis nil nisi bene u De vivis nil nisi male. O živima ništa drugo do najgore! U konformistickim vremenima ulizicka je maksima De vivis nil nisi bene. (Sinan Gudževic)Kao nadareni Homo ludens, majstor karnevala ili pak uspješni remiks-maker, Lucic razoblicava ovdašnje nacionalno i vjersko bjesnilo; primitivizam, udvornicki mentalitet, konvertitstvo, glupost, lopovluk i bezobzirnost vladajuceg politickog i intelektualnog šljama. S jedne strane, Luciceva se pjesmarica može citati kao kronika hrvatskoga besmisla, odnosno kao naglavce okrenuta hrvatska laž ili pak novouspostavljena povijesna istina; a s druge, kao odlicna književna satira, cije se razumijevanje, cini mi se, ne iscrpljuje samo u sadašnjem vremenu. (Katarina Luketic)Nekoliko pjesama!Predrag Lucic, hrvatski novinar i književnik (Split, 12.2.1964. – 10.1.2018.). Studirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od 1985. bio je suradnik Ferala, satiricnog podlistka Nedjeljne Dalmacije (od 1990. Slobodne Dalmacije), 1993. bio je jedan od utemeljitelja samostalnog Feral Tribunea, u kojem je bio urednik do gašenja lista 2008. Pokrenuo je i uredivao i biblioteku toga tjednika.Objavio je knjigu Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti (u koautorstvu s Borisom Dežulovicem, 1998), satiricne zbirke Haiku haiku jebem ti maiku (2003), Ljubavnici iz Verone (2007), Sun Tzu na prozorcicu (2009), Bezgaca povijesne zbiljnosti (I–II, 2010), Mjesec iznad Splita (2012), Gusle u magli (2013), Step by step – Stepinac (2016).

Bezgaća povijesne zbiljnosti 1

Sat, 08 Jun 2019 09:05:41 +0000