Heni Erceg – Knjiga.hr

Četiri magarca apokalipse. Razgovori u devedesetima

baja — Tue, 15 Oct 2024 14:42:20 +0000

Naslov ove knjige dosjetka je Vesne Parun, jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja, koju je upotrijebila u intervjuu što ga je Heni Erceg vodila s njom u siječnju 1996. godine za tjednik Feral Tribune. „Četiri magarca apokalipse“ za Parunovu jesu filozofija, poezija, politika i televizija, zahvaljujući čijem je kombiniranom nastupu, veli, „slobodna Hrvatska danas slika i prilika svijeta u malom“: „Filozofija nam je u mišjoj rupi, poezija u arhivima prošlosti, politika u dnevnom i tjednom tisku, a njeno božanstvo televizija na marketinškom smetlištu povijesti.“ Radi se dakle o devedesetim godinama prošloga stoljeća. Kao vremenska kolijevka dvaju centralnih mitova suvremene Hrvatske – „domovinskog rata“ i „stvaranja države“ – devedesete danas uživaju poseban status u kolektivnoj memoriji, i to na način da se sa službenih instanci poduzima sve kako bi „slavno razdoblje“ bilo što podrobnije kozmetički obrađeno, očišćeno od neugodnih činjenica i istina koje su ga obilježavale. Legende su nadređene faktima. Romantizam je potisnuo realizam. Ružičasto je pretpostavljeno prljavosivom. Izvorni mrak nestaje pod snažnom retroaktivnom iluminacijom i vatrometima koji se priređuju na posebne datume. Današnja oficijelna slika Franje Tuđmana i njegova režima iz doba državotvornog zanosa i buktanja nacionalističkih strasti uglavnom je plod spomeničkog, a ne historiografskog pristupa „temi“. Ova knjiga je nešto drugo. Ona ima respekt prema spomenicima koliko i zapaljeni štapin dinamita. Najprije zato što svjedoci okupljeni u njoj reagiraju in vivo – naime: o devedesetima govore u devedesetima – a potom i zbog toga što sam izbor svjedoka, nastao iz riješenosti Heni Erceg da u vremenu uniformi i sveopćeg jednoumlja traga za glasovima otpora, nipošto ne odgovara ondašnjim državotvornim normativima, a bogme ni današnjim. U tematskom pogledu, pak, dosjetka Vesne Parun pokazuje se pogođenom, jer precizno locira polja s kojih su magareće snage „Oca države“ sijale ponajveću društvenu štetu: ideologiju, kulturu, političku vlast i medijsku propagandu. Autorica je izabrala intervjue sa šezdesetak intelektualaca koje je vodila u periodu od 1993. do 1997. godine i objavljivala u tadašnjem Feralu. Većina njenih sugovornika pripadala je soju društvenih otpadnika: piscima, znanstvenicima, glumcima, redateljima, slikarima, glazbenicima… koji su zbog nepristajanja navladajuću nacionalističku ideologiju ponijeli etikete izdajnika, neprijatelja ili sumnjivaca, te bivali degažirani na društvenu marginu, tako da im se knjige nisu štampale, ili su im filmovi bunkerirani, ili su im predstave zabranjivane, poput Slobodana Šnajdera, Rajka Grlića ili Izeta Hajdarhodžića, ili su pak različitim vidovima nasilja bili i doslovno prognani iz zemlje, poput Rade Šerbedžije, Mire Furlan ili Dubravke Ugrešić. Iz predgovora Viktora Ivančića

Sir, vrhnje i fašizam

baja — Wed, 22 Jul 2020 15:33:15 +0000

Ova knjiga sadrži izbor tekstova pisanih od 2008. do 2019. za slovenski tjednik Mladina, čija opozicijska nezavisnost traje još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz doba Jugoslavije. Bio je to, uz sarajevske Dane Senada Pečanina, jedini list čiji su me urednici, nakon gašenja Feral Tribunea, pozvali na suradnju. U Hrvatskoj, naime, tako nešto nije bilo moguće. Riječ je o izboru ogleda čija zajednička nit, po mom sudu, ukazuje na razloge zbog kojih je Hrvatska i danas demokratski insuficijentna država, država nepoštivanja manjinskih prava, naročito onih građana srpske nacionalnosti, država mržnje, ukopana u nacionalizmu, klerikalnom konzervativizmu, sklona da generacije podučava i odgaja na negaciji historijskih činjenica, to jest na povijesnom revizionizmu. Pisala sam, dakle, uglavnom mimo dnevnih političkih tema, o trajnoj opasnosti od nacionalne isključivosti, o nevoljkosti pravosuđa da procesuira ,naše ratne zločince, odašiljući time kobnu poruku kako se zločin isplati, o političkim elitama, mahom desničarskim, oslonjenim na lažni mit o Ocu domovine, Franji Tuđmanu, koje su, uz akademske elitiste, najodgovornije za državu kojoj su i danas najvažniji simboli Rat i Nacija. Državu koja svojim upornim njegovanjem romantičnog odnosa prema zločinu ustaške Nezavisne države Hrvatske, poricanjem antifašizma i veličanjem zločinaca iz zadnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni, okuplja zajednicu nesretnog naroda, zaluđenog pogrešnim, anticivilizacijskim vrijednostima. Danas mi se čini da je ovo obilato štivo zapravo ishod višegodišnjeg pisanja jednoga te istog teksta, i da može poslužiti kao upozorenje kako je lako, kao treptaj oka, skretanje iz tobože prihvatljivog nacionalizma — kao daje takav uopće moguć — u fašizam i sve zlo koje sa sobom nosi. Utoliko ima rezignacije u pisanju o državi Iluziji, samodostatnom konstruktu za vladajuće grabežljivce i tihu masu malograđana kojima su sir i vrhnje nacionalni ponos, a susjed Srbin ili neki migrant nacionalna kuga. Jer koliko se, ako uopće, odmaklo od one davne Krležine hrvatske krčme iz koje se čuje pjesma pijandura i odjekivanje nerazgovijetne i razdrte strofe ‘da svoj narod Hrvat ljubi’…?

Desetkovanje građana

Tue, 18 Jun 2019 17:05:33 +0000

Desetkovanje građana: Izveštaji o lojalnosti zlu. No dobro, ako danas i nije vrijeme, baš kao što nije bilo ni jučer, za pridobivanje na svoju i stranu istine neke šire čitalačke publike, ima nade da će jednoga dana netko iz neke druge priče, s one takozvane povijesne distance koja uvijek osigurava lagodniju poziciju suočavanja s prošlošću i njenim faktima, ipak poželjeti zaviriti među stranice i ove knjige. Možda?! Ako ni zbog čega ono iz znatiželje otkrivanja naličja života u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji… naličja koje se uvijek, u prirodi je to ljudskog roda, nastoji skriti, kao neki retardirani rođak u plemićkim porodicama. Hoću reći, zapravo, da je ovdje, mimo svih mojih stavova, emocija pogotovo – što sve može biti podložno sumnji i raspravi i kritici i odbacivanju – ipak u krajnjem napisana istina, a ne tek moje sjećanje na nju, onako kako se zbila, kako je izgledala, kakve je posljedice imala, istina o zločinu koji je trajao kratko, poput svake mahnitosti, ali i ona, istina, o kolektivnoj odgovornosti za zločin koja je, međutim, trajala dugo. I traje! Upravo stoga jer je zločin mahom ostao bez kazne.” Heni Erceg

Ispodvijesti: o ratu u Hrvatskoj

Karlo Ilić — Sun, 16 Jun 2019 16:20:30 +0000